zvezdica Kragujevački oktobar

21. oktobar 1941. godine. Za mnoge ljudi širom planete bio je to samo jedan sasvim običan ratni oktobarski dan u kome su se na raznim, od običnih građana udaljenim, frontovima borile suprotstavljene armije. Za Kragujevčane to je bio   najbolniji dan u istoriji grada, pun krvi i suza nevinih ljudi, dan koji je obeležio njihovu prošlost, sadašnjost i budućnost. Nevini ljudi, dečaci i devojčice čiste savesti, velikih snova i nadanja svojom krvlju ispisali su bajku koja se danas novim pokolenjima priča sa tugom u srcu i setom u glasu. priča i danas. Ta krvava bajka o jednoj maloj zemlji na brdovitom Balkanu u kojoj je umrla čete đaka samo u jednom danu, prepričavaće se i u budućnost generacijama koje se još nisu rodile jer se zločin ostaje zločin za sva vremena i nikada ne zaboravlja. Pucnji ubijaju ubijenog, ubijaju i njegovog ubicu, ali zločin nikada ubiti neće.

Tog strašnog i krvavog oktobarskog dana osvanulo je prelepo sunčano jutro. Kako je dan odmicao Sunce je sijalo sve jače i jače. Brda iznad grada bila su obasjana njegovim toplim zracima, a ceo grad ispunjen svetlošću. Jedno su Šumarice bile mračne i hladne i pored Sunca koje je iznad njih gorelo i grejalo ih. U njima se odigravao strašni krvavi pir. Na padinama prekrivenim požutelom travom ležala s okrvavljena mrtva tela. Čuli su se pucnji, plač i jauci onih koji su još uvek bili živi. Okrutni neprijatelj, bez morala i trunke ljudske savesti kažnjavao je  nedužan srpski narod najstrašnijom kaznom Za jednog ubijenog nemačkog vojnika ima da umre sto bandita i njihovih pomagača, za jednog ranjenog nemačkog vojnika polovina od toga. A ko su za njih bili banditi tog krvavog oktobra? Obični građani, radnici i trgovci, profesori i njihovi đaci, mali čistači cipela, svi zajedno sjedinjeni u mučeničkoj smrti postali su žrtva nadmoćnog, zlog i nemilosrdnog okupatora. Tog dana među njima nije bilo nikakvih razlika. Bili su živa meta postavljena da primi pucnje onih koji su svoje oružje videli kao savršenstvo, onih koji su bili spremni da bezdušno, bez grižnje savesti pucaju u nevina živa biće ispred sebe, u nezaštićene žene i decu. Stojeći pred streljačkim vodom i njegovim zapetim ubojitim puškama, čvrsto su se držali za ruke pogleda uprtog u vedro nebo iznad njih. Dok je jedna grupa streljana druga je čekala na red. Iščekujući smrt, prekobrojni su gledali kako njihovi prijatelji, rođaci i poznanici padaju na zemlju pokošeni rafalima. Zvuci žestoke puščane paljbe, krici i jauci parali su im uši i ledili krv u žilama.  “Bože, ima li te? Zašto im dozvoljavaš da nas ni krive ni dužne ovako ubijaju. Šta smo to zgrešili? Bože, pomozi nam!” bile su njihove poslednje misli, poslednje reči i molitve upućene tvorcu neba i zemlje.  Nisu molili za milost nemačke vojnike, jer oni za za nju nisu znali. Molili su se Bogu da što pre skrati njihove muke, da ne gledaju krv rasutu po zemlji i ne slušaju krike preplašenih ljudi. Želeli su da se to mučenje završi što pre i ako već ne može da ih spasi od sigurne smrti da što pre odvede putem večnosti.

21. oktobar daleke 1941., 21. oktobar danas, 21.oktobar sutra. On je dan opomene i sećanja, dan kada treba da zamirišu bosiljak i tamjan i zavlada muk širom naše zemlje, a ne samo u gradu Kragujevcu. Nikada se ne sme zaboraviti ubistvo nevinih ljudi, prekinuta mladost dečaka i devojčica sa neostvarenim snovima, nedovršenim domaćim zadacima i neispričanim pričama. Pre sedamdeset godina senke njihovih nesrećnih i uplakanih majki ispratile su ih na poslednji put dok je iznad grada Sunce sijalo i svojim toplim zracima obasjavalo njihova nevina lica.  Danas njihove senke koračaju ulicama grada Kragujevca, a njihov duh se tiho uvukao u domove svih Kragujevčana, njihova dvorišta, sećanja i pravdu.  Oni  opominju nove generacije na sve što se zbilo tog strašnog sunčanog oktobarskog dana i ne dopuštajući da njihova mučenička smrt padne u zaborav. 

Boske

 

zvezdica zvezdica zvezdica

Kragujevački oktobar je ime za masakr koji su 20. i 21. oktobra 1941. godine počinili nemački vojnici. Ubijeno je oko 7.000 nevinih žrtava. Nemaćki izvori tvrde da ih je bilo oko 2.800. Među ubijenima su bili su i učenici i profesori gimnazije, čuveno V3 odeljenje.

 

Spomenik streljanim đacima