zvezdica  Marko Kraljević ukida svadbarinu

U vremenima kada su Turci i Arapi nasrtali na našu zemlju i ugnjetavali naš narod, kao otpor ropstvu stvaran je mit o Marku Kraljeviću, neustrašivom i nepobedivom junaku koji se borio za pravdu, moral i poštenje. On je opevan kao krupan čovek izuzetne snage, duhovno nadmoćan, mudar i odlučan, ali i plemenit i osećajan, pun ljudske jednostavnosti i neposrednosti o čemu najbolje svedeoče stihovi narodne pesme “Marko Kraljević ukida svadbarinu”.

U ovoj pesmi Marko Kraljević susreće lepu Kosovsku devojku čija je kosa osedela zbog nesreće koja ju je zadesila. Devojčina tuga i bol su ga duboko dirnuli, pa je nežno razgovarao sa njom, ne bi li u razgovoru saznao šta je muči. Devojka mu je rekla da je nesrećna i da mnogo pati jer se ne može udati i osnovati porodicu bez svadbarine koju njena siromašna porodica ne može da plati. Pored toga, morala je i da bude Arapinu ljuba na jednu noć, ali je više volela da umre nego da bude ljuba dušmaninu svoje zemlje. Nadahnut rečima nesrećne devojke, Marko ju je odvratio od smrti i ponudio joj dukate za svadbarinu, ali kad mu je devojka ispričala o zlu koji Arapin čini, u njemu se javila ogromna želja za osvetom. Nije mogao da dopusti da nepravda pobedi pravdu i bio je spreman da bez kolebanja udari na zločinca i presudi mu za njegov zličin. Pun hrabrosti i vere u sebe, sa suzama na junačkom licu zbog nepravde koja je naneta njegovom narodu spustio se na svom konju Šarcu niz Kosovo ravno. Srdit Marko na srditom Šarcu iz čijih kopita je živa vatra sevala, a iz nozdrva se dizao modar plamen, krenuo je bez imalo straha na Arapina i njegove sluge. Kad se našao sa Arapinom lice u lice, pred noge mu je bacio dukate i zatražio devojku na veresiju. Svojom drskošću i hrabrošću izazvao je Arapina, pa ga je on u svom besu udario buzdovanom nekoliko puta. Krupnom i neuništivom Marku nisu naudili ti udarci već su mu dali još više snage. Zamahnuo je svojim buzdovanom i samo jednim udarcem skinuo Arapinu glavu sa ramena. Sabljom je posekao njegove sluge, a ostavio samo četvoricu koje je poslao na četiri strane da svima po Kosovu razglase da je Marko ukinuo svadbarinu.

Marko je bio krupan čovek teške ruke i grube spoljašnjosti iza koje se krilo toplo srce puno vrlina. Bio je hrabar i nesalomiv junak, a njegovo junaštvo je izviralo je iz duboke ljubavi prema osobi koja je u nevolji. Bio je osećajan, pogađala ga je tuđa nesreća i želeo je da bude zaštitnik svima onima koji se ne mogu sami zaštiti.

Boske

 

MARKO KRALJEVIĆ UKIDA SVADBARINU

Književna vrsta:
Epska pesma iz ciklusa pesama o Marku Kraljeviću

Književni rod:
Epika

Tema:
Tuga i bes Marka Kraljevića zbog patnje devojke i njegova borba protiv nepravde nanete devojci i ostalim pripadnicima potlačenog srpskog naroda

Glavni likovi
Majka Jugovića, Kosovka devojka, Arapin

Mesto i vreme radnje
Kosovo polje, period posle Kosovskog boja

 

Analiza

Pesma "Marko Kraljević ukida svadbarinu" je epska pesma u čijoj kompoziciji se izdvajaju dva osnovna motiva: motiv susreta junaka sa Kosovkom devojkom i motiv sukoba Marka Kraljevića sa Arapinom, koji već devet godina ugnjetava srpski živalj na Kosovu. Marko Kraljević je srpski junak koji se borio protiv tiranije i nepravde u svim svojim borbama izlazio kao pobednik. U ovoj pesmi je opevan kao junak koji je ukinuo svadbarinu i spasio duše mnogih unesrećenih kosovakih devojaka.

Početak pesme: Susreću se Kosovka devojka i Marka Kraljević. Devojka je tužna, deluje nesrećno i izgubljeno. Marko, neposredan, srdačan i pun ljudske topline, započinje razgovor sa njom i interesuje se za njene nevolje.

Draga sestro, Kosovko devojko!
Lepa ti si, seko, mlađa bila!
Krasna ti si stasa i uzrasta!
Rumenila, gospodska pogleda!
Al' te, seko, kosa pokvarila;
Jer si tako, seko, osedila? 

Devojka je bila lepa i rumena u licu, lepog stasa i otmenog držanja, ali njena kosa je bila seda. Činjenica da je mlada, a da je pre vremena osedela govori o tome da je puno propatila i da je duboko nesrećna.  Marko želi da sazna uzrok devojčinih muka i narušene lepote. U svojoj dobroti i osetljivosti na tuđe nevolje, iako ne zna ko je devojka, oslovljava je sa "draga sestro", a ona, iako ga prvi put vidi u svom životu  obraća, mu se sa "dragi brate" i ispoveda mu se.

Proli suze Kosovka devojka,
Pa govori Kraljeviću Marku:
"Dragi brato, delijo neznana!
"S' sebe sreću izgubila nisam,
"Ni sa sebe, ni sa svoje majke,
"Ni sa svoga stara roditelja;
"Već sam jadna sreću izgubila:

Devojka se nije bojala niti stidela Marka jer je  delovao pitomo i ulivao joj je poverenjeje. Iako je bio snažan i jak muškarac spreman da istog trenutka krenu u žestoku borbu, iz njega je izbijala nežnost, dobrota, saosećajnost  i razumevanje za tuđu bol i nesreću.

Zaplet: Devojka otvara svoju dušu Marku i plačući mu iznosi svoje nevolje i muke. Iz njene ispovesti Marko saznaje za veliku dramu koja se odvijala u njenoj duši, saznaje da je na Kosovo pre devet godina došao i tu ostao svirepi Arapin, da ga narod hrani i poji, da je on uveo namet zvani svadbarina, tako da onaj koji nema novaca ne može se ni udati ni oženiti. To je i razlog zašto je ona ostala neudata, bez lične sreće. Svadbarina nije bila jedino zlo koje je Arapin uveo. Mnogo gore je bilo to što je svaka devojka pre udaje morala da spava sa njim, a svaka nevesta sa njegovim slugama. Red je bio došao i na nju, ali ona nije želela da prihvati uslove Arapina jer ih je smatrala ponižavajućim. Bila je dostojanstvena, čestita devojka koja je više volela da ode u smrt, nego da bude ljuba neprijatelja i mučitelja njenog naroda i tako se ponizi i osramoti. O tuzi i jadu koju oseća nesrećna devojka najbolje svedoče stihovi:

Mili Bože, što ću i kako ću?
"Il' ću jadna u vodu skočiti,
"Ili ću se mlada obesiti:
"Volim, brate, izgubiti glavu,
"Neg' ljubiti svoj zemlji dušmana."

Marko je dirnut ispovešću Kosovke devojke. Odgovara je od njenog nauma i daje joj novac kako bi joj olakšao nevolje. Takođe, traži od nje da mu kaže mesto na kome je Arapin, da se sa njim sretne i plati mu svadbarinu i to onako kako njemu junaku dolikuje - sabljom i osvetom.

Vrhunac: Marko kreće preko Kosova sećajući se kakvo je ono bilo za vreme vladavine cara Lazara. Duboko povređen saznanjem da mu je Kosovo u ropstvu, da se njegov narod pati, da je ponižen i da mu je ukaljana čast. U sebi oseća nemir i  ogroman bes koji se sa njega prenose i na njegovog konja Šarca kome "iz kopita živa vatra sijeva, iz nozdrva modar plamen diže". Iako je veliki junak, Marko plače od žalosti i tuge za svojim narodom, jer sudbinu i sramotu svog naroda doživljava kao svoju. Otuda potiče i njegova ogromna želja da se suprotstavi Arapinu i osveti mu se za zlo koje je učinio. "Osvetiti ili pognuti" bile su njegove misli dok je po Kosovu tražio Arapina.

"Oj davori, ti Kosovo ravno!
"Šta si danas dočekalo tužno,
"Posle našeg kneza čestitoga,
"Da Arapi sad po tebi sude!
"Ja sramote podneti ne mogu,
"Ni žalosti velike trpiti,
"Da Arapi taki zulum čine
"I da ljube mlade i devojke.
"Danas ću vas, braćo, osvetiti,
"Osvetiti, ili poginuti."

Rasplet: Marko se susreće sa Arapinovim slugama koji uplašeni njegovom junačkom pojavom i  mrkim izgledom beže pod šator, kriju se iza Arapina i sakrivaju svoje sablje od Markovog pogleda. A kako su  kako su Arapinove sluge videle Marka Kraljevića najbolje svedoče ovi stihovi:

Gospodine, Arap-prekomorče,
čudan junak jezdi niz Kosovo
na vitezu konju šarenome,
dobra konja vrlo rasrdio,
iz kopita živa vatra seva,
iz nozdrva modar plamen liže;
hoće junak na nas udariti.  

Arapin, svestan Markove velike snage i srca junačkoga nastupa lukavo. Pretvara se da je srdačan domaćin i poziva nepozvanog gosta da zajedno piju vino, kako bi ga prvo odobrovoljio, a kasnije ubio i opljačkao. Oštroumni i mudri Marko je odmah shvatio Arapinove namere, pa se poigrava sa njim. Daje mu samo tri dukata svadbarine - sumu znatno nižu od one koje je Arapin zahtevao i time ga vređa i izaziva. Shvativši da mu se Marko ruga, besni Arapin nasrće na njega i udara, ali ti udarci su bili toliko slabi da su kog srpskog junaka izazvali samo smeh. Bio je nadmoćan, a Arapin u pogledu na njega jadan, bedan, nemoćan, jednom rečju ništavan. Nije se namerio junak na junaka, te Marko  smatrajući da Arapin nije dostojan borbe,  ubija ga svojim buzdovanom, samo jednim zamahom i jednim udarcem. Sabljom je posekao sve Arapinove sluge osim četvorice koje je ostavio da bi krenuli na sve četiri strane sveta i svima javili vest da nema više svadbarine.

Koliko je Marko Kraljević prikazan kao jak i silan, najbolje pokazuje scena u kojoj on udara buzdovanom Arapina te mu otkida glavu. Glavni junak pesme Marko Kraljević ukida svadbarinu, obraća se Bogu, smejući se:

Bože mili, na svem tebi hvala,
kad brž' ode sa junaka glava!
Kanda nije na njemu ni bila! 

Epilog: Pesma se završava kolektivnim blagoslovom. Narod blagosilja i slavi Marka Kraljevića kao velikog izbavitelja od nevolja i zla.

"Bog da živi Kraljevića Marka!
"Koji zemlju od zla izbavio,
"Koji satr zemlji zulumćara;
"Prosta m' bila i duša i telo!

Rasplet i epilog pesme su u skladu sa onim šta narodni pesnik  misli o Marku Kraljeviću, srpskom junaku. On je za pesnika nepobediv jumak koga čuvajč bog,  ali ne bez razloga. Marko nije samo hrabar, snažan i nesustrašiv junak. On je pošten, pravedan, nepristrasan i iznad svega osetljiv čovek koji ne može da podnese tugu i nesreću ljudi. Poštujući ljudske i božje zakone on se supotstavlja svima onima koji čine nepravdu i muče nedužni narod. Njegova misija je tiraniji stati na put i uništiti nasilnike koji bezrazložno ugnjetavaju slabije od sebe. Narodni stvaralac Marku suprotstavlja najbolje borce, neki čak i od Marka jače,  ali oni ga ne mogu pobediti jer osim snage nemaju nijednu pozitivnu osobinu.  Pošto je Marko zaštitnik obespravljenih i slabih, na njegovoj strani su Božja pravda, i natprirodna bića. S druge strane naglasak se stavlja na činjenicu da je pobeda veća i značajnija što je protivnik jači, a to je moguće ako se boriš za pravednu stvar, onda ti i Bog pomaže.

 

(Ilustracija Dušan Pavlić)