zvezdica Moje detinjstvo

Svako dete ima pravo na srećno detinjstvo u kome će svi dani biti obojeni smehom i lepim druženjem. Moje detinjstvo je baš takvo, lepo, bezbrižno i ispunjeno stvarima koje me čine neobično srećnim.

Kada sam bio mali čuvala me baka Ruža i sve lepe uspomene iz mog ranog detinjstva vezane su za nju i njenu kuću u predgrađu. Voleo sam da se igram u velikom dvorištu, da okolo jurim sa mačem u ruci i borim se protiv izmišljenih neprijatelja. Bio sam nestašno dete, ali me baka nikada nije grdila, čak ni onda kada bi zanesen igrom umesto po travi gazio po njenom tek procvalom cveću ili sa stola, sasvim slučajno oborio posudu sa brašnom. Sada imam četrnaest godina i baka Ruža me više ne čuva, ali moje detinjstvo još uvek traje i ispunjeno je nekim drugim lepim i zanimljivim stvarima. Imam puno dobrih drugova koji me vole, divne i pažljive roditelje koji se trude da mi ispune svaku želju i trenera koji me bodri na svakoj utakmici i uliva mi dodatnu snagu da istrajem i ne posustanem, čak i onda kada moj tim gubi.  I baka Ruža je još uvek tu, da mi svojim nežnim pogledom i kolačićem u ruci ulepša i ove dane mog detinjstva. Za nju sam još uvek onaj mali dečak iz bašte o kome se ne tako davno sama brinula, a meni iako sam odrastao gode njena ljubav i pažnja.

Dani idu brzo, porašću i moje detinjstvo će tada prestati, ali znam da ću ga se uvek sećati i u njega se rado vraćati jer je lepo, zanimljivo i ispunjeno srećom i ljubavlju. Detinjstvo je prvo poglavlje jedne velike knjige koja se zove  život i drago mi je što mogu svima reći da moja životna knjiga ima sjajan početak.

Boske

zvezdica Sećam se svog detinjstva

Budućnost pripada onima koji se najduže i najdalje sećaju svoje prošlosti, a moje detinjstvo je trenutno moja jedina prošlost i sećam ga se sa osmehom na licu.

Bio sam srećno i bezbrižno dete okruženo ljubavlju mame i tate, bake i deke. Na sunčanim obalama detinjstva milovala su me vrela leta i jeseni pozne, proleća cvetna i hladne snežne zime. Godišnja doba su se smenjivala nošena brzinom vetra, a ja sam polako rastao i iz godine u godinu kupovao cipele za broj veće. Kada zatvorim oči ispred sebe vidim sitnog crnokosog dečaka kako se igra klikerima, vozi crveni bicikl ili trčkara ispred zgrade zamišljajući da je u društvu nindža kornjača sve dok ga drugovi ne pozovu da bude golman u odlučujućoj utakmici protiv dečaka iz susednog naselja. Sa setom se sećam iscepanih patika, kolena zelenih od trave i prvog primljenog gola. Čini mi se kao da još uvek nekud iz pozadine do mene dopire Mašin glas i njeno glasno navijanje. Bila je moja komšinica i moja najbolja drugarica, moj saputnik kroz prošlo vreme i neko ko mi je radošću ispunjavao dosadne, kišne i hladne dane. Sećam se njenih mršavih ruku, dugačke plave kose ispletene u pletenicu i krpene lutke koju je često zaboravljala ispod starog hrasta. Maša je još uvek tu pored mene, ne tako mršava i ne tako plava, ali sa istim plavim očima i vragolastim osmehom na licu kojim me često vraća u doba detinjstva u kome su vladali smeh i neizmerna sreća.

Moje detinjstvo je ostalo sakriveno u osmehu leta, u glasu proleća i jeseni i huku hladne zime. Ostalo je u kesi punoj klikera zabačenoj u nekom uglu moje sobe, ogrebanom biciklu u podrumu i piskavom Mašinom glasu. Iako sam odrastao i koračam putem koji sam sam odabrao, u duši sam ostao dete koje se rado seća svog detinjstva, tog slatkog doba zašećerenog mleka, punog sreće i ljubavi.

Boske