zvezdica Petrović Batrić

U epskoj pesmi “Perović Batrić” opevana je sudbina crnogorskog junaka Perovića Batrića koga je na prevaru uhvatio i u tamnicu zatvorio zloglasni Turčin Osman Ćorović, kao i osveta Batrićevog brata Radula za bratovu mučeničku smrt.

Muke na koje je surovi Osman stavio Batrića bile su strašne i neizdržive. Ogroman bol je kidao njegovo telo i nemogavši da ga istrpi Batrić je molio Osmana da ga ubije kao junaka, sabljom ili sačmaricom i tako mu muke skrati. Nudio mu je da njegov život stavi na otkup, siguran u to da će njegova sedmorica braće i zabrinuti otac kod kuće dati celo svoje bogatstvo za njegov život, da će dati i više od onog što imaju jer su spremni da pozajme blago od Latina samo da ga spasu od sigurne smrti. Reči izmučenog Batrića  kome su muke dodijale nisu smekšale srce nemilosrdnog Osmana, nego su ga podstakle da ga stavi na još veće muke  koje su mu na kraju došle glave. Batrićev otac ožalošćen zbog smrti svoga sina silno je želio da se njegovi preostali sinovi osvete turskom mučitelju za smrt svoga brata.. Iako je kod kuće imao još sedam sinova, Batrić mu je bio najmiliji i nije mogao da podnese da njegova mučenička smrt prođe nekažnjeno. Radule,  jedan od sedmorice braće, poslušao je svog staroga oca jer je on bio glava porodice Petrović i njegova reč se uvek poštovala. Sakupio četu hrabrih junaka i krenuo da se osveti za smrt svog brata, a kada mu je Osman pao u ruke nije imao nimalo milosti. Uplašen za svoj život Osman je molio Radula da ga poštedi i da ga ne ubije. Nudio mu je blago da bi otkupio svoju glavu, ali nije bilo toga blaga koje bi ga spasilo. Dok je mučio Batrića i slušao njegove molbe Osman nije slutio da će isti molbe i sam ponavljati. Ali, on je imao više sreće od Batrića jer je njegova smrt bila brza i laka. Radule ga nije teškim mukama iskušavao nego mu je brzo nožem glavu posekao. Umro je u trenu ne osetivši nijednu muku, a Radule je bio zadovoljan jer je uspeo da mu se osveti za  bratovu smrt. Vratio se kući i odnio dobre vesti svom ocu koji  je bio presrećan što je mučitelj njegovog sina dobio kaznu kakvu zaslužuje.

Teško je bilo crnogorskom narodu pod turskim zulumom, a jedini koji uspevali da se suprotstave jačem neprijatelju bili su hrabri junaci poput braće braće Batrića. Zbog njihove hrabrosti i nesustrašivosti surovi turski osvajačili voleli su da ih stavljaju na najstrašnije muke, ljudskoj osobi neizdržive. Zato nije čudno to što je Batrić pokleknuo i molio Turčina da mu muke prekrati, jer pored ogromne hrabrosti i junačkog srca on je ipak bio običan čovek, a ne čovek nenadmašne snage koji može sve da istrpi.

Boske
PETROVIĆ BATRIĆ

Književna vrsta:
Epska pesma iz ciklusa pesama o oslobođenju Srbije i Crne Gore

Književni rod:
Epika

Tema:
Tragična sudbina crnogorskog junaka Petrović Batrića i osveta njegove mučeničke smrti

Mesto i vreme radnje
Crna Gora, selo Banjani početkom 19. veka

 

Analiza

Pesma "Petrović Batrić"  sačuvana je u više verzija. Prvu verziju je Vuk Karadžić je zapisao od  Đure Milutinovića Crnogorca oko 1820 godine i objavio pod nazivom „Perović Batrić“, drugu verziju je zabeležio na Cetinju i objavio Njegoš u svojoj zbirci "Ogledalo srbsko" 1846. godine kao „Osveta Batrića Perovića“, a treća verzija je Vukova rukopisna varijanta „Opet Perović Batrić“,  zabeležena je Hercegovini koja je tada još uvek formalno pod turskom kontrolom. Sve varijante imaju zajedničku temu – Perović Batrić nalazi se u zatočeništvu Osmana Ćorovića. Batrić nudi otkup za svoj život, ali njegova ponuda biva odbijena a on posečen. Batrićev brat zatim sakuplja četu, organizuje zasedu i na prepad hvata Osmana živog. Sada Osman nudi bogat otkup, ali brat ga odbija i osvećuje Batrića tako što Osmanu odseče glavu. Osveta je ključni elemenat svih varijanata. Nakon Batrićevog ubistva, upravo otac porodice je taj koji zahteva osvetu i podseća na njen obavezujući karakter. Sledeći suštinski elemenat teme je da Osman nije prosto ubijen iz zasede, nego biva obezglavljen s punom svešću o tome ko je njegov ubica i čija osveta je u pitanju. Međutim, iako sve pesme imaju ove zajedničke strukturalne jedinice, način predstavljanja događaja, vrednovanje likova i ukupna perspektiva znatno varijaju u različitim verzijama.

U najranijoj zabeleženoj pesmi, “Perović Batrić” iz Karadžićeve zbirke, Batrića zapravo ne ubija Osman nego hrišćanin pod imenom Panto:

“Odista ga Osman pustit’ šćaše,
Vrag donese od Tupana Panta
Te pogodi Perović-Batrića
Posred pasa, ukide ga s glasa”

Petrović Batrić je iz plemena Cuca sa teritorije Stare Crne Gore, dok je Panto, kao i Osman uostalom, iz hercegovačkog plemena Banjana. Sukob između bbatrića i Pante je posledica njihove različite plemenske pripadnosti.

U Vukovoj rukopisnoj varijanti „Opet Perović Batrić“ iz Hercegovine, zabeleženoj oko 1850. godine, imamo analognu situaciju. Batrićev brat Vuk ide u osvetu, i tom prilikom poseče Osmana ali i svog pobratima Marka Kovačevića iz hercegovačkog plemena Grahovljana:

 “ ...dragi pobratime
Danas ću te, bogme, posijeći
Da osvetim mila brata moga!
Više Vuče zborit’ ne oćaše,
Nego Marku posiječe glavu”.

Kovačević je bio Hercegovac iz Grahova, pa kao takav strada od krvne osvete. U ovoj verziji pesme s jedne strane se veliča uspešna osveta Petrović Batrića čime se narodni pevač solidariše sa Crnogorcima, a s druge strane naglašeno je Batrićevo nasilje prema hercegovačkoj teritoriji ili preteranost crnogorske osvete, što ukazuje na njihovu solidarnost sa Banjanima i Grahovljanima.

Nasuprot ovim verzijama, u Njegoševoj pesmi „Osveta Batrića Perovića“ Osmanova rđavost i verolomstvo naročito su istaknuti kao posledica njegove verske pripadnosti:

„Na vjeru ga Osman prevario,
a na vjeru i na pobratimstvo,
u bijelu kulu Osmanovu
velje mu je muke udario“.

Turčin je okarakterisan kao neprijatelj u kog se ne može imati nikakvo poverenje. Uhvatio je Batrića na prevaru (“na vjeru i na pobratimstvo”), garantujući mu sigurnost prema osveštanim opštevažećim običajima. Osmanova zla narav je okarakterisana kao posledica njegove verske pripadnosti. On postupa tako jer je Turčin, nevernik kojem su strani svi moralni i ljudski zakoni:

„Ali Turčin boga ne poznaje,
no Batrića muči pobratima,
i muke mu više udario,
na muke mu život izvadio.“

U ovom kontekstu sama  osveta Petrović Batrića stiče nova, osobena svojstva. Dok ostale verzije u suštini opisuju plemenske sukobe, “Osveta Batrića Perovića” insistira na figuri Turčina kao javnog, političkog neprijatelja (“Turčin boga ne poznaje”) koji je zaslužio smrt. Neophodnost krvne osvete data je ovde kao opšta politička poruka: ne može biti nikakvog oslanjanja i nagodbe s Turcima, i nikakve odštete osim krvave osvete. Drugim rečima, atomizirajuća tendencija krvne osvete pretvorena je u sredstvo udruživanja i objedinjavanja protiv religioznog i etničkog neprijatelja. Kroz likove Osmana i Batrića, ova verzija pokazuje konačno uspostavljanje pravog političkog neprijateljstva u šmitovskom smislu.

 

Pesme junačke novijih vremena o vojevanju za slobodu

Glavni motiv pesama iz ovog cuklusa je borba srpskog i crnogorskog naroda sa Turcima u 18. veku i u prvoj polovini 19. veka u Crnoj Gori, Hercegovini i Srbiji. Među njima posebnu celinu čine pesme o ustanku u Srbiji početkom 19. veka. Najviše ima crnogorskih pesama, koje se izdvajaju ne samo po temama nego i po svojim umetničkim svojstvima tako da čine poseban tip u okviru naše usmene epike. U najvećem broju, te pesme govore o mesnim, plemenskim ili pojedinačnim sukobima s Turcima, o turskim pljačkaškim pohodima u crnogorska brda radi naplate harača, o otmicama i odbrani stada (pesme o "udarima na ovce" čine jednu od najvećih i najosobenijih tematskih skupina u crnogorskom ciklusu), o hajdukovanju i četovanju, o međuplemenskim čarkama i sukobima, o junačkim osvetama Lokalne po događajima i ličnostima o kojima su pevale, te su pesme retko prelazile plemenske granice (svako pleme imalo je svoju tradiciju i svoju plemensku epiku) a unutar tih granica one su živele kao najvažniji deo usmene narodne hronike, i ujedno kao izvanredni primeri čojstva i junaštva, koje su istaknuti pojedinci – u teškim, dramatičnim trenucima za sebe – dali svome plemenu, primeri koje posle njihovi saplemenici čuvaju i spominju kao dragoceno predačko zaveštanje. Jednostavne u načinu obrade građe, škrte u razvijanju radnje i u opisima, bez izrazitih epskih likova, oskudne u stilskim sredstvima, bez visokih umetničkih dometa starije epike. Nove crnogorske pesme odlikuju se dokumentarnom tačnošću i trezvenim realizmom. .Vuk Karadžić je primetio da u njima ima "više istorije nego poezije, a Njegoš je hvalio njihovu istorijsku "točnost". Ove pesme krasi osobeni herojsko-patrijarhalni moral, u kome je došao do izraza način života i shvatanja crnogorskog plemenskog društva.

 

Pobratimstvo

Pobratimstvo je duhovno srodsrvo. Crkva ga je osveštala, a narodna pesma opevala. Smatralo se da je od nebrata brata praviti – poziv i poslanje „Hristove crkve“. Ono je poštovano isto kao i kumstvo. Crnogorci su često sklapali pobratimstva, kako sa pripadnicima crnogorskog i srpskog naroda, tako i sa sa uglednim pograničnim muslimanima.  To se pobratimstvo obavljalo samo putem trokratnog celiva u obraz. Ono je sklapano bez naročitog ceremonijala i bez uobičajenih molitava. Po Tihomiru Đorđeviću "nekoga je dovoljno nazvati pobratimom pa da se za takvog smatra, kao da je običaj bratimljenja u potpunosti izvršen.

U Njegoševom "Ogledalu srpskom" postoji više svedočanstava o pobratimstvima između pripadnika dve vere, ajedno od tih pobratimstva je i ono između Perović Batrića i Osmanom Ćorovićem, koji ga je "na vjeru i pobratimstvo" domamio i pogubio.