Moj grad u sumrak
Kada se sunce lagano spusti na zapadnom horizontu i dan se približi svom kraju, moj grad iz sebe iscedi poslednje kapi sunca i tako, niti osvetljen niti u mraku, polako tone u sumrak blagi.
U predvečerje, kada sunce koje celog dana neumorno peče konačno izgubi bitku i posustane, bakarno nebo iznad moga grada i brdašca koja ga okružuju stapaju se u jedinstvenu sliku koja svima oduzima dah. Obasjano skrivenom svetlošću i obojeno u crveno nebo se presijava dok tamnoplavi vrhovi brda nežno u njega prodiru. Taj vatromet boja, njihova neverovatna igra i sklad čine moj grad prelepim. Dok se poslednji sunčevi zraci raspršuju kroz ulice i drvorede, visoke krošnje drveća se meškolje i tiho trepere obasjane bledom svetlošću. U velikom parku između zatalasanih vrhova travki poput hiljadu rasutih novčića blistaju svici. Zelene Šumarice lagano tonu u purpur sumrka. Tihe su i mirne, konačno spremne za noć i miran san. Sa obale obrasle šumom, visoki crni borovi i široki hrastovi bacaju senku na svetlucavu površinu jezera ogledajući se u njemu. Kada sunce zađe i crvena boja sumraka nestane u tami, jezero će postati ogledalo za mesec koji se rađa tačno iznad njega. Tišina tamne noći biće sve veća i veća, a moj grad će polako utonuti u nju.
Dok sunce izmiče, a noć se približava, u sumraku koji pretvara svetlost u sjaj, moj grad blista i zrači nekom neobičnom lepotom. Na pola puta od svetla do mraka, on postaje deo čarolije koju je rečima teško opisati.
Boske
Balada o predvečerju
Pošli ste izvan grada u predvečerje da umirite
oči
I ostali ste sasvim sami.
Niste ni znali kako tišina voli nepoznate da
rani iz nevidljive puške
I dugo ste uzalud naprezali oči
Da protumačite arhitekturu ptica koje su letele.
Predugo ste uzalud bili svijeni prema zemlji
Kao polomljen luk:
Hteli ste naivno da uhvatite baš onu kap
vremena
Kad se nedirnuta travka popela u vis za novi
milimetar.
Pošli ste u predvečerje:
Niste ni znali
Da vas ramena bole od nevidljivih krovova
Da su vam ruke teške od ne sasvim prirodnih
ljubavi
Pomislili ste da vam se u sluhu nešto događa
A zaboravili ste da ste za sobom povukli zidove
jedne jako navikle ulice.
Pošli ste u predvečerje:
Išli ste polako
I tek ste odjedanput shvatili da to nije vaš
korak iako su noge sasvim vaše.
Išli ste polako:
Samo sad još laganije
Skoro kao da ne idete.
Stali ste
A učinilo vam se kao da i dalje idete korakom
koji nije vaš korak.
Pošli ste izvan grada u predvečerje da umirite oči
I sada ležite u travi
Iako znate da ste hteli samo da sednete.
Pored vašeg uha
Jedna travka je prilično šumno porasla za
milimetar
- Vi ništa niste čuli.
U vazduhu su dve ptice obeležile krilima
skromnu umetnost
- Vi ništa niste videli.
Pošli ste u predvečerje
I sada iz trave krišom otvarate oči
I čini vam se da vas još uvek neko nišani iz
nevidljive puške.
Stevan Raičković